Prije petnaestak godina bila sam u vezi s jednim deckom koji mi je tada znacio jako mnogo. Bila je to srednjoskolska ljubav, jedna od onih koje se pamte cijeli zivot. Jedan dan imali smo svadju za koju se vise i ne sjecam zbog cega se dogodila. Dan nakon svadje mama mi je rekla kakome zvao i kako je bio pijan i rekao izje..t cu ju kad je vidim. To zaista nije bilo njegovo tipicno ponasanje i bilo mi je tesko povjerovati, posebnozato jer nismo spavali zajedno, ali sam svejedno nekako bila sklona vjerovati mami. Povjerenje koje sam imala pomalo je nestajalo i nedugo nakon toga potpuno smo se razisli i krenuli svatko svojim putem. Nakon sest godina pred moju udaju javio mi se… cak mi je i na dan vjencanja poslao poruku ali nisam marila, jer sve sto sam osjecala bilo je potisnuto onog trena kada mi je mama rekla za poziv. Udala sam se za covjeka kojeg moji roditelji obozavaju, cijenim ga i ja, izuzetno je vrijedan ali ima jako tesku narav. Nikada nije digao ruku na mene, ali nema dana da ne prigovara za bilo sto. Bog nas nije blagoslovio djecom, imali smo nekoliko neuspjesnih pokusaja umjetnom oplodnjom… promijenila sam se, povukla u sebe, prestala se smijati… a nekada su me ljudi po osmjehu prepoznavali. I sjetim se cesto mog Tomice i pitam se sto bi bilo da sam vjerovala njemu kada mi je tvrdio da ono nikada nije rekao. A danas, danas je to pitanje posebno izrazeno jer sam ga sanjala cijelu noc i probudila se prepuna nekih nepoznatih emocija koje me cijeli dan progone. Mozda bi mi bilo lakse kada bih znala kako je, jeli u braku, ima li djecu, je li sretan… Cesto sam zamisljala nas susret, ali vjerujem da, i kada bi se dogodio, ja ne bih imala hrabrosti javiti se, ako zbog niceg onda zbog toga sto mislim da s obzirom na sve nisam dovoljno dobra za njega, a sve cesce mislim da s ozirom na sve gore napisano nisam vise dobra ni za svoga supruga
0 komentari