Kako se nositi s trajnim gubitkom, realnošću smrti voljenih osoba?

Gubitak voljene osobe zbog smrti stvara ne samo osjećaj tuge nego i boli, kao najdubljeg oblika tuge. Iako većina ljudi uspijeva samostalno prebroditi teške trenutke i faze, ako vi ili vama bliska osoba uočite da se ne možete samostalno nositi s gubitkom obratite se stručnjaku - vašem liječniku, psihologu, psihijatru - kako biste olakšali proces žalovanja.

Proces koji se javlja kao reakcija na gubitak važne osobe ili nečega što za nas ima važan emocionalan značaj naziva se žalovanje. Ako je gubitak veći, intenzivniji je osjećaj tuge koji se javlja. Tuga i žaljenje vrlo su individualna iskustva koja ovise o kulturnom naslijeđu, duhovnim uvjerenjima, prijašnjim životnim iskustvima te uobičajenim uzorcima nošenja s problemima koje svaki pojedinac razvije tijekom života. Iz tih razloga, mi ne možemo predvidjeti vremenske okvire ni uzorke tuge za bilo koju osobu. Zadaci rješavanja tuge nisu progresivni. Na primjer, nije abnormalno raditi na ponovnom uspostavljanju emocionalne energije u drugi odnos i iznenada osjetiti potrebu olakšati gubitak.

Uobičajeni uzroci reakcija na tugu kao i rješavanja tuge pojavljuju se iz različitih istraživanja i iskustava kliničara koji se specijaliziraju u njezi ljudi u tuzi. Prepoznate su četiri temeljne zadaće žalovanja, pritom termin zadaća sugerira cilj i implicira kako žalovatelji mogu nešto poduzeti u teškim životnim okolnostima. Ovakav pogled ni u kojem slučaju ne negira intenzitet i potrebu za normalnim reakcijama tuge, ali preusmjerava fokus na proces rješavanja tuge. Postoje četiri zadaće žalovanja koje nude uvid u doživljaj svake faze, što nas na kraju vodi u odlučivanju terapeutski najboljeg pristupa. Terapeuti nas također podsjećaju da je djelovanje tuge naporno i iscrpljujuće i da je zbog toga potrebno ljudima u malim segmentima. Neprekidan intenzitet bi bio nadmoćan. Prema tome, periodična vraćanja, nijekanja ili izbjegavanja promatramo kao prirodne mehanizme obrane.

Prihvaćanje realnosti gubitka

Osoba koja tuguje u ovoj fazi može iskusiti nijekanje, šok ili nevjericu. Nijekanje se može odnositi na aktualnu smrt, značenje gubitka ili na trajnost gubitka. Konačnost smrti čini se nestvarnom i teško je usvojiti činjenicu da se gubitak dogodio. Prihvaćanje realnosti smrti zahtijeva vrijeme zbog činjenice da se radi o intelektualnoj i emocionalnoj prilagodbi.

Iskusiti bol tuge

Kako bi se krenulo ka pomoći da se odagna tuga, nužno je iskusiti bol tuge. Bol može, a i inače i jest, i fizička i emocionalna. Uobičajeni načini kojima ljudi izbjegavaju ovakvu vrstu boli su konzumacija droge i alkohola, izbjegavanje podsjetnika na umrlog te izbjegavanje bilo kakvih negativnih ili podvojenih osjećaja vezanih uz idealizaciju preminulog. Izbjegavanje svjesnog tugovanja može dovesti do istinske depresije, fizičke bolesti, atipičnog ponašanja. U ovoj fazi vrlo je važno da ljudi koji tuguju imaju mogućnost izraziti svoju tugu, agoniju duše, ljutnju na preminulog, ljutnju na Boga, samosažaljevanje kao i ostale snažne osjećaje. Profesionalci, liječnici, psiholozi, psihijatri moraju biti u stanju čuti tugu koju ucviljeni osjećaju kao i ne žuriti u tome da im «bude bolje». Obredi i ceremonije dopuštaju tuzi da bude priznata u simboličkom i formalnom obliku te pružaju priliku za iskazivanje osjećaja te osobnih, duhovnih, društvenih, etničkih i obiteljskih uvjerenja.

Prilagoditi se okolini u kojoj nema preminulog

Ova faza prilagodbe uključuje uloge, obveze i novo shvaćanje sebe. Ovoj fazi može prethoditi destimulacija u obliku osjećaja nesposobnosti, nezdravog identiteta o samom sebi. To se pogotovo može pojaviti ukoliko je preminuli bio osoba koja sve kontrolira ili ako živući imaju jednu vrstu «ovisne» osobnosti. Preživjeli moraju naučiti nove vještine, preuzeti nove uloge i obveze. Te promjene mogu biti i minorne kao što je, primjerice, naučiti voziti automobil. Također shrvajući osjećaji mogu podrazumijevati odnose s drugim živućim ljudima, prazna kuća, ili osjećaj usamljenosti iako se nalaze okruženi ljudima. Trebati će jedan duži period vremena kako bi se otkrio potpuni učinak i doseg gubitka kao i svih njegovih popratnih promjena kako bi se nanovo počela uspostavljati kontrola u životu.

Emocionalno premjestiti preminulog i nastaviti sa svojim životom

Baza ovog zadatka je razumijevanje činjenice da se preminuli neće nikad zaboraviti niti će u potpunosti bol, uzrokovana smrću, nestati. Gubitak je toliko težak za neke ljude da oni svjesno ili podsvjesno odluče više nikad ne voljeti. Ovo je vjerojatno najteži zadatak koji se može ostvariti ako se shvati da je moguće voljeti nekog drugog bez slabljenja ljubavi koja je postojala prema preminulom.

Onaj koji tuguje nikad neće potpuno zaboraviti preminulog. Nikad nećemo moći očistiti iz povijesti one koji su nam bili bliski osim po cijenu oštećenja našeg identiteta. Cilj nije prestati se sjećati, nego sjećati se s manje boli. Spremnost preživjelog za ulazak u novi odnos ne ovisi o odustajanju od preminulog supružnika, nego ovisi o pronalaženju prikladnog mjesta za preminulog u psihološkom životu živućeg supružnika. To mjesto je vrlo važno jer ostavlja mjesto i za druge osobe. Sigmund Freud, citiran u E.L. Freud (1961.) napisao je u pismu prijatelju čiji je sin umro: “Moramo pronaći mjesto za ono što smo izgubili. Iako znamo da će se nakon takva gubitka u nekom vremenskom periodu žalovanje slegnuti, isto tako znamo da ćemo ostati neutješni i da nikad nećemo gubitak moći nadomjestiti. Bez obzira na to čime popunimo prazninu, čak i ako je popunimo u potpunosti, uvijek će ona ostati nešto drugo”. Terapeuti moraju biti svjesni da se u jednu ruku tugovanje može smatrati završenim onda kada tugovatelj može emocionalno premjestiti preminulog te preusmjeriti svoju energiju u nove odnose. U isto vrijeme, zbog nemogućnosti povratka u stanje i vrijeme prije tugovanja, tugovanje ne mora nikad završiti.

Prepoznavanje komplicirane tuge

Ljudi koji su skloni kompliciranoj tuzi jesu oni koji nisu otugovali sadašnji gubitak i/ili imaju prijašnje neriješene gubitke. Ostale prepreke u rješavanju tuge obuhvaćaju krivnju, konfliktne morbidne odnose s preminulim, visokoovisnu vezu s preminulim te slabe mogućnosti nošenja s problemima i stresom. Ovo potonje može potjecati od zlostavljanja, duševnih bolesti, slabog fizičkog zdravlja ili nedostatka prikladne mreže potpore. Ponekad preživjeli tuguju za onim što su željeli i za onim što nikad neće imati. Primjerice, ako je preminuli bio zlostavljač, preživjeli može osjećati olakšanje i dragost zbog gubitka. Kada se preživjeli ne osjeća sigurnim u verbaliziranju ovih vjerojatno neprihvaćenih osjećaja, njegova ili njezina psiha mogu se preopteretiti.

Zbog činjenice da je tuga individualna i promjenjiva, ne postoji određeni način dijagnosticiranja komplicirane tuge. Međutim, važno je prepoznati kada osoba treba specijaliziranu pomoć koja nadilazi pomoć obitelji i prijatelja. Članovi obitelji bit će spremni i na oprezu ako procjena pokaže neki od visokorizičnih faktora spomenutih maloprije. Dio toga može biti intenziviranje i prolongiranje normalnih reakcija tuge koji su iscrpljujući i uvelike utječu na sve aspekte života osobe. Ostali pokazatelji mogu uključivati sljedeće:

Ozbiljna pogoršanja funkcioniranja

Zlostavljanje

Morbidne preokupacije s bezvrijednošću (gubitak samopouzdanja)

Samouništenje ili misli o samoubojstvu

Minorni događaji koji potiču velike reakcije tuge

Lažna euforija koja slijedi nakon smrti

Radikalne promjene u stilu života

Isključivanje obitelji, prijatelja ili aktivnosti povezanih s preminulim

Fobije oko bolesti i smrti

Djeca i smrt

Neispravno je misliti kako djeca ne mogu podnijeti smrt i druge gubitke. Elisabeth Kübler-Ross (1975.) smatra kako im ne činimo uslugu time što ih, zbog zaštite, odvlačimo od ljudi koji umiru. Takvi napori stvaraju bezrazložan strah. Djeca se ne rađaju sa strahovima, odrasli usađuju strah u njih. Naravno to znači da nema potrebe djecu izložiti teškoj agoniji i patnji ili grotesknim fizičkim problemima, ali znači da djeca trebaju doživjeti realnost smrti kao prirodnog i očekivanog dijela života. Faktori koji sprječavaju proces žalovanja kod djece uključuju zanemarivanje potrebe za sigurnošću, slabe obrasce nošenja s problemima (kod odraslih oko njih), nedostatak prilike za pitanja i izražavanje osjećaja kao i podvojenost prema preminulom. U velikom broju knjiga napisano je kako bi se djeci objasnila smrt i one mogu biti od velike pomoći ako odgovaraju obiteljskim vrijednostima i vjerskim uvjerenjima. Obično je dovoljno dopustiti djeci da budu prisutna i odgovoriti iskreno na njihova pitanja. Vrlo je važno da se ne osjećaju zanemareno niti samo. Posebni pristupi ovise o razvojnom stadiju djeteta i o tome koliko samo dijete želi biti uključeno. Prikazani su kratki zaključci o djetetovim razvojnim stadijima i pripadajući im konceptima smrti.

Kako reagirati s djecom kada dožive smrtni slučaj?

uvjeriti dijete (bilo koje dobi) da nije njegova krivnja
odgovarati iskreno na pitanja, unutar djetetovih granica razumijevanja
dati jednostavna objašnjenja, nema potrebe za kompliciranjem ili elaboriranjem
koristiti ispravan jezik (primjerice, umro je, a ne zaspao je zauvijek)
izbjegavati eufemizme koji mogu rezultirati štetnim strahovima (primjerice, Bog ju je uzeo ili Otišao je na dug put)
uvjeriti dijete da je voljeno i da će se o njemu brinuti unatoč tužnim vremenima
ohrabriti dijete da govori o svojim mislima i osjećajima
dopustiti djetetu da odluči hoće li ili neće ići na sprovod
očekivati da će dijete govoriti ili sudjelovati u razgovoru samo kad ono tako želi
očekivati da će djetetov izraz tuge biti isprekidan
gledati fotografije i govoriti o dobrim vremenima s preminulom osobom.

Djetetova percepcija smrti ovisno o dobi djeteta

0-2 godine

Ne postoji realan koncept smrti. Egoistično razmišljanje i ovisnost rade djecu ove dobi ranjivom na strah od odvajanja. Njihove potrebe ne prelaze uobičajene potrebe: prisutnost.

3-4 godine

Smrt se može smatrati privremenom (npr. cvijeće «umire» u zimu, al se ponovno «rađa» u proljeće). Djeca ove dobi mogu smrt promatrati kao osakaćenje, pogotovo ako su vidjeli mrtvu životinju na cesti.

5-7 godina

Smrt se može shvatiti kao kao trajni događaj protiv privremene odsutnosti.

8-11 godina

Ideja o trajnosti smrti postaje čvršća, više nalikuje konceptu smrti koju njeguju odrasli. No, usprkos tome i dalje mogu postojati strahovi od osakaćenja i napuštanja. Djeca u ovoj dobi mogu pojmiti vjerske ideje neba, raja i pakla.
Adolescenti

Ovo je jedno vrlo kompleksno razdoblje u kojima se mladi nose s brojnim životnim stresovima i sa samim identitetom. Iz tog razloga, mladi mogu biti rastrgani između nošenja sa smrću i nošenja sa svojim problemima. Mogu se čak i povratiti nekim obrascima ponašanja iz djetinjstva. Neki put se povlače, a neki put pretjerano reagiraju.

Psihosocijalna utjeha

Zasigurno, svaki čovjek na kraju svog života osjeća izvjesnu emocionalnu, društvenu ili duhovnu bol koja izjeda njegovo unutarnje biće i najčešće se izražava bijesom, frustracijom, depresijom ili fizičkom boli.

Emocionalna ili psihološka bol uočena kod ljudi koji boluju ili pak su jako stari gotovo je uvijek rezultatom njihovih svjesnih ili podsvjesnih strahova ili njihovih osjećaja nemoći i beznađa. Simptomi mogu biti tjeskoba, bijes, nesanica, depresija, razdražljivost ili pritužbe na tjelesnu bol. Najveći ljudski strah je strah od same smrti ili makar strah od nepoznavanja kakva će ona biti, kako će nastupiti i što očekivati. Postoje i strahovi procesa bolesti, koliku će bol netko trpjeti, hoće li zadržati zdravi razum, pa čak i strahovi o prosudbi ili kazni u zagrobnom životu. Zasigurno da liječnici, ne mogu ukloniti te strahove, no mnogo se može učiniti pomaganjem bolesnicima u nošenju s tim strahovima.

Društvene boli koje osjećaju umirući pacijenti najčešće uključuju vrlo temeljne, praktične sadržaje. Suprug će možda biti zabrinut kako će se njegova supruga snaći bez njega ako nikada nije naučila voziti automobil ili ispisati ček. Otac će biti vrlo zabrinut ukoliko postoji mogućnost da će njegova obitelj izgubiti dom bez njegova prihoda. Financijska zabrinutost često je glavni problem kojeg odmah prate pravna pitanja poput oporuka, vlasništva, ugovora, dogovora o ukopu i slično. Gubitak radnog mjesta, društvenog položaja i kontrole, razorni su. Na osobnoj razini postoji mnogo zabrinutosti jer se više ne može funkcionirati kao otac ili majka, suprug ili supruga ili član zajednice .

Takve udruge trebaju imati prostor i vrijeme za razgovore s bolesnicima, članovima njihovih obitelji/skrbiteljima, kao i educirane članove udruge – volontere koji zajedno s medicinskim timom/interdisciplinarnim timom koji se brine o bolesniku usko surađuju.

Pet uobičajenih reakcija umirućih pacijenata

Doktorica Elisabeth Kübler-Ross u svom značajnom radu u vezi s doživljajima umirućih pacijenata, identificirala je pet uobičajenih reakcija: nijekanje, ljutnju, cijenkanje, depresiju i prihvaćanje. Okarakterizirala ih je kao “stadije umiranja”. Neki stručnjaci raspravljaju o tome kako su navedeni stadiji istiniti i primjenjivi u radu hospicija. Međutim, oni su uistinu najčešće doživljeni i primjenjivi za bilo koju umiruću osobu. Vrlo je važno za napomenuti kako bilo koji pojedinac neće iskusiti svih pet stadija kao i činjenicu da spomenuti stadiji nužno ne predstavljaju određeni slijed doživljaja. Bilo koji od navedenih stadija može koegzistirati jedan s drugim kao što se može i iznova pojavljivati nebrojeno puta.

Kroz rad harvardskog profesora dr. J.William Wordena, kliničke psihologinje dr. Therese A.Rando, i drugih, proširio se pojam doživljaja umiranja.

Tuga je proces psihološke, društvene i fizičke reakcije na očekivani gubitak. Pritom se očekuju emocionalni osjećaji kao bijes, frustracija, krivnja, usamljenost, koji se prikazuju kao prirodne i popratne reakcije na gubitak. Tuga je popratan osjećaj bilo kojeg gubitka (npr. razvod, gubitak posla, gubitak samopoštovanja) ali općenito se na smrt gleda kao na konačni i univerzalni gubitak na koji neprestano nailazimo u životu. Očekivana tuga započinje kada pojedinac postane svjestan terminalnog stanja (budućeg gubitka). Vrijeme koje preostaje do smrti je neizbježno te se može učiniti kao prilika za razrješavanje sukoba ili završavanje poslova. Liječnici primarne zdravstvene zaštite (obiteljska medicine) mogu pripremiti pacijenta, pacijentovu obitelj i prijatelje na ono što se može očekivati u trenutku smrti kao i na činjenicu da je u redu pripremati se i za život poslije smrti pacijenta

Gubitak, izvor tuge, može se pojaviti u nekoliko različitih oblika. Pacijent koji ima terminalnu bolest s progresivnim komplikacijama ima potencijal za golem gubitak. Svjesno ili podsvjesno, pacijent će tugovati zbog trenutačnih gubitaka, unaprijed očekivanog budućeg gubitka te združenih gubitaka iz prošlosti. Sljedeći popis uključuje neke od mogućih gubitaka koje može iskusiti umirući pacijent:gubitak kontrole i neovisnosti,gubitak buduće egzistencije, snova i nada za budućnost, gubitak smisla i značajki sebe i svojeg identiteta, gubitak drugih značajnih ljudi te gubitak obiteljskog okruženja i vlasništva

Strahovi su promjenjivi, no postoje tri česta koja se kod većine umirućih pacijenata ponavljaju: strah od neolakšane boli, strah od napuštanja ili samoće te strah od nemoći/bespomoćnosti. Strah od smrti same nalazi se negdje na kraju liste te je usko povezan sa strahom od nepoznatog. Sva ljudska bića dožive određeni strah kad su suočena s nepoznatim, stranim i nepredvidivim događajima. Obitelj i zdravstveni tim može pomoći s odgovorima na pitanja tipa «što će se dogoditi s mojim tijelom nakon smrti?». Strahovi koji se tiču sudbine u «budućem životu» trebaju se uputiti svećenstvu. Koji god strahovi mučili bolesnika te bilo da na njih imamo ili nemamo odgovor, od velike je važnosti da bolesnici osjete povjerenje i sigurnost kako bi nam ih prenijeli i izrazili. U svojoj doktorskoj disertaciji izv.prof.dr.sc. Ana Štambuk, Predstojnica Katedre socijalne gerontologije Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu navodi kako manji strah od smrti pokazuju starije dobne skupine, obrazovanije osobe, osobe koje nisu u braku, osobe koje su više zadovoljne društvenim položajem i osobe koje imaju želju za umiranjem u kasnijoj životnoj dobi dok veći strah pokazuju osobe s većom vanjskom religijskom motivacijom.

Nada je postojana unatoč svim gubicima, strahovima i tugama. Prvi izazov koji stoji pred članovima zdravstvenog tima je odbacivanje tradicionalno medicinskog značenje nade, a to je da je nada rezervirana samo za lijek. Radije bi trebalo upućivati na činjenicu da postoji više vrsta nada, čak i kada je pacijentu rečeno da se više ništa ne može napraviti u njegovom liječenju. U palijativnoj se medicini njeguje mišljenje da se i tada može puno učiniti i da se može ispuniti nada. Postoji razlika između napuštanja nade i napuštanja određene nade. Pacijenti na umoru vjerojatno će trebati neko vodstvo kako bi prenijeli ili usmjerili svoje nade. Primjerice, upitate li pacijenta «Koji su Vaši ciljevi?», a pacijent odgovori: «Ozdraviti», onda sljedeće pitanje treba biti «Koji bi bili Vaši ciljevi ako ne možete ozdraviti?» Nada se može prenesti od medicinske tehnologije do skrbi visoke razine. Pacijenti imaju nadu kako neće biti ostavljeni, kako će biti oslobođeni boli i kako će drugi nastaviti njihov rad i zagovarati njihove vrijednosti. Nada počiva na sljedećim vrijednostima:

Prava nada je uvijek temeljena u sadašnjosti

Nada se može promijeniti kao što se mijenja i stvarnost

Pronalaženje kontrole u prijetećim situacijama pojačava nadu

Svaka čovjekova nada je individualna i unikatna

Nada slijedi progresivan put razvoja

Ross

Elizabeth Kubler Ross (1926.-2004.)

Stadiji smrti i umiranja po Elisabeth Kübler-Ross

NIJEKANJE
Nevjerica da je to istinito
Stvaranje alternativnih objašnjenja
Ublažavanje poslije neočekivanih šokantnih vijesti

LJUTNJA
Bijes, zavist, ogorčenost ili pitanje tipa «Zašto ja?»
Nasumce uperena: doktori, medicinske sestre, obitelj, Bog itd.

CIJENKANJE
Pokušaj izbjegavanja neminovnog
Najčešće s Bogom; obećanje dobrog ponašanja
Obećanja ponekad povezana s pritajenom krivnjom

DEPRESIJA
Normalna reakcija na veliki gubitak
Neophodno je iskusiti i izraziti tugu kako bi se olakšalo prihvaćanje
Ne smije se ignorirati ili «razumno» odbaciti

PRIHVAĆANJE
Prazniji osjećaj nego «sretan»
Krug interesa se smanjuje
Sjedenje u tišini može biti najznačajnija komunikacija
Tugovanje je kulturna reakcija na ili vanjske društvene izraze gubitka. To je način na koji se onaj tko je pretrpio gubitak, prilagođava na novonastalu situaciju. Možemo ga promatrati i kao putovanje traženja i čežnje.
Ucviljenost je stanje oduzimanja koje prati gubitak nečega što se smatra važnim, bez obzira je li pozitivno ili negativno

Iako većina ljudi u trenucima gubitka voljene osobe, člana obitelji, prijatelja uspijeva samostalno prebroditi teške trenutke i faze, ukoliko Vi ili Vama bliska osoba uočite da se ne možete samostalno nositi s gubitkom te da uz sve napore i podršku ne uspijevate funkcionirati i prihvatiti gubitak, preporučljivo je obratiti se stručnjaku (Vašem liječniku, psihologu, psihijatru) kako bi olakšali proces žalovanja.